Za razliku od "strategije oružane borbe" iz 1983. (koja novom strategijom nije formalno stavljena izvan snage kao nevažeća) Strategija ONO i DSZ rađena je kao opće vojni pristup rješenja problema obrane. Ona je u samom svojem nazivu, naročito u onom djelu koji govori o društvenoj samozaštiti, vojno-politička platforma koja ne samo razrađuje inačice "ugrožavanja" suvereniteta i teritorijalnog integriteta SFRJ, nego značajno naglašava svaki oblik destabilizacije društveno političkog ustroja i ekonomskog sustava. Prema toj strategiji JNA kao oružana sila za zaštitu teritorijalnog integriteta preoblikuje se u vojsku za očuvanje oligarhijskog socijalističkog (komunističkog) sustava. U tom smislu znakovito je četvrto poglavlje pod naslovom "vanredne prilike", poglavlje u kojem se raščlanjuje mogućnost destabilizacije društvenog sustava SFRJ i način njegovog sprečavanja. "Vanredne prilike" definiraju se kao društvena stanja koja nastaju na manjem ili većem dijelu ili na cjelokupnom području Jugoslavije kad unutrašnji neprijatelj, samostalno ili udružen sa snagama vanjskog neprijatelja, koristeći proturječnosti društvenog razvoja, objektivne teškoće, subjektivne slabosti i međunarodne prilike, pojačava subverzivne djelatnosti u okviru specijalnog rata ili planira poduzimanje opsežnih oružanih i drugih aktivnosti kojima se destabilizira društveni sustav i teži njegovom potpunom paraliziranju, čime se neposredno ugrožava nezavisnost zemlje, njezin suverenitet, teritorijalna cjelokupnost i Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje.
Prema ovakvoj definiciji uporaba snaga JNA moguća je na dva načina:
(1) demonstracija sile i prijetnja njezinom uporabom u žarištima izražavanja neprijateljske djelatnosti;
(2) izravno sudjelovanje dijela JNA u otklanjanju "vanrednih prilika" i njima izazvanih posljedica.
Uslijedit će mnogo rasprava i "stručnih" osvrta na temu izvanrednih prilika poglavito u "Biltenu" GŠ JNA, a na visokoj vojno političkoj školi JNA biti će napisan i udžbenik. U okviru zakonskih postavki o uporabi oružanih snaga SFRJ, a radi pripreme za takvo stanje navode se zadaće koje je u svojem osvrtu dao nitko drugi nego general pukovnik Blagoje Adžić. Jedna je od glavnih zadaća "obuka i odgoj, naročito jedinica namijenjenih za angažiranje u eliminiranju vanrednih prilika, prema odgovarajućim planovima za vanredne prilike"
Što se može zaključiti iz ovakve "vojne strategije"? Ona to nedvojbeno nije. Prvo, nije logično da je izvanredno stanje ono polje u kojem će se uporabiti vojna sila; bilo bi logično da to budu policijske snage. Drugo, ako do takvog izvanrednog stanja ne dođe, ta strategija gubi svoj smisao. Da bi strategija imala smisla, izvanredno stanje treba izmisliti, potaknuti, proizvesti, pothranjivati, a potom u tom "determiniranom kaosu" uporabiti vojnu silu prema jasno razrađenom planu i s dugotrajno pripremanim, provjeravanim i uvježbavanim snagama.
Dakle, već 1986/1987. u potpunosti je ostvarena povoljna srbizirana struktura časničkog zbora, uobličena strategija djelovanja, i preustrojene oružane snage. Ti će čimbenici već preobraženu JNA usmjeriti prema velikosrpskoj nacionalističkoj ideji prije nego što Milošević stupi na političku pozornicu kao izravni izvršitelj (operator krize) te iste ideje. Promjena granica, pa i onih unutarnjih, u federalnoj strukturi nije moguća bez vojne sile. Tek kad je ona stvorena (vojne oblasti) i idejno-politički usmjerena (Memorandum SANU), slijedi i njena realizacija.
Izvor: „Kako je pripremana agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ili preoblikovanje JNA u srpsku imperijalnu silu“, Nacionalna sigurnost i budućnost - Zbornik, Svezak 1, 2001., admiral Davor Domazet-Lošo
Odabrao: brigadir HV (m) Davor Gregorović, mag. pol.
