Sto i treća laka brigada SVK nastala je od 93. odreda TO RSK. Komanda brigade smještena je u Donjem Lapcu. Česte promjene komandanata obilježile su ratni put brigade, a zasigurno su bitno utjecale na borbenu spremnost postrojbi. Prilikom formiranja brigade Komanda Ličkog korpusa nije imala slobodnih oficira za mjesto komandanta. Stoga je za vršitelja dužnosti komandanta postavljen umirovljeni pukovnik Bogdan Repac. Najkasnije u svibnju 1993. komandant brigade postao je pukovnik Stojan Mirković. Zbog političkog pritiska i prijetnji predsjednika SO Donji Lapac Davida Rastovića, pukovnik Mirković uskoro je zatražio premještaj. Već krajem lipnja 1993. za komandanta brigade postavljen je potpukovnik Dane Petrović. Slično kao i pukovnik Mirković, potpukovnik Petrović izložen je pritisku zbog čega nije uspio uspostaviti rukovođenje i zapovijedanje u 103. lakoj brigadi. Potpukovnik Petrović našao se u teškom psihičkom stanju pa je 13. 1. 1994. otišao na Vojnomedicinsku akademiju u Beograd. Nakon njegovog odlaska, dužnost komandanta brigade kratko je vršio načelnik štaba brigade major Petar Rašeta. Početkom travnja 1994. za vršitelja dužnosti komandanta brigade postao je kapetan I klase Andrija Petrović. Najkasnije u prosincu 1994. za vršitelja dužnosti komandanta postavljen je major Mladen Rapaić.
Početkom veljače 1995. za komandanta postavljen je pukovnik Nikola Bobić, ali nikada nije preuzeo dužnost. Najkasnije u travnju 1995. komandant brigade postao je pukovnik Slavko Studen koji se na toj dužnosti zadržao do sloma RSK u VRO „Oluja“.
Formacija 103. lake brigade propisana je krajem 1992. te se brigada trebala sastojati od Komande, Komande stana, voda veze, izviđačko-diverzantskog voda, četiri pješačke čete, mješovite protuoklopne artiljerijske baterije, mješovitog artiljerijskog divizijuna, lakog artiljerijskog voda PZO, pionirskog i pozadinskog voda. Prema navedenoj formaciji brigada je trebala imati 901 oficira, podoficira i vojnika. Prema dostupnim podacima, brigada tijekom prve polovine 1993. nije ni bila formirana. No, svakako je neki oblik vojne organizacije postojao. Moguće je da je 93. odred TO samo preimenovan, a da je zadržana ranija organizacijsko-formacijska struktura odreda. Tome u prilog ide činjenica što su najkasnije od svibnja 1993. dvije pješačke čete s područja donjolapačke općine od strane Komande Ličkog korpusa korištene kao rezerva korpusa te su odlazile na ispomoć u druge jedinice korpusa.
Do kraja 1993. formirani su vod veze i mješoviti artiljerijski divizijun. Također, formirana je i desetina vojne policije, ali mimo propisane formacije. U 1994. oko formiranja 103. lake brigade angažirali su se Glavni štab SVK i Komanda Ličkog korpusa te su do druge polovine 1994. sve jedinice formirane. Ipak, prilikom formiranja došlo je do odstupanja od propisane formacije. Brigada je s četne strukture prešla na bataljunsku. Tako su umjesto četiri pješačke čete formirana dva pješačka bataljuna i jedan mehanizirani bataljun. Ostale jedinice formirane su prema propisanoj formaciji s kraja 1992., dok je desetina vojne policije preformirana u vod vojne policije. U prvoj polovini 1995. u sastav brigade ušao je 37. pješački bataljun.
Sto i treća laka brigada nikada nije pod svojom komandom imala privremenih sastava, ali su se njezine postrojbe podređivale drugim zapovjedništvima SVK. Tako je dio postrojbi Komanda Ličkog korpusa koristila je kao taktičku pričuvu s kojom su zatvarani nepokriveni međuprostori, i to najviše u 9. motoriziranoj brigadi i 50. pješačkoj brigadi. Međutim, jedinice koje su služile kao pričuva imale su vrlo nisku razinu borbene spremnost te su često napuštale položaje.
Mehanizirani bataljun u brigadi je u odnosu na ostale jedinice u SVK bio novost. Dotada je jedino 75. motorizirana brigada iz Sjevernodalmatinskog korpusa imala u svojem sastavu mehanizirani bataljun. S obzirom na to da je nedostatak manevarskih sposobnosti u jedinicama predstavljao problem na razini cijelog Ličkog korpusa, mehanizirani bataljun zamišljen je kao interventna jedinica Komande korpusa.
To potvrđuje i izbor područja na kojem je razmješten. S predjela Bubinka na cesti Korenica – Donji Lapac, mehanizirani bataljun mogao je intervenirati prema svim dijelovima Like ili Bihaću.
U borbama oko Bihaća kao dio Taktičke grupe 1 iz 103. lake brigade sudjelovali su mehanizirani bataljun, baterija haubica 105 mm, izviđačko-diverzantski vod i desetina pionira. Ukupno su angažirana 172 oficira, podoficira i vojnika. Tijekom 1993. brigada je pod svojom komandom imala jedinice prostorne strukture. Nakon preustroja 1994. godine jedinice su objedinjene u 4. vojno-teritorijalni odred Donji Lapac. Odred su činili: vod Nebljusi, vod Donji Lapac, vod Srb i vod Lička Kaldrma.
Brigada je od topništva imala četiri minobacača 82 mm, četiri minobacača 120 mm, tri topa 76 mm M-42 i četiri haubice 105 mm. Oklopništvo brigade nastalo je krajem 1994. nakon što je formiran mehanizirani bataljun. Oklopništvo je imalo dva tenka T-55 i tri tenka T-34. U mehaniziranom bataljunu nalazili su se i oklopni transporteri M-60, nepoznatog broja.
Kraj 1994. brigada je dočekala u borbama oko Bihaća. Početkom studenog 1994. mehanizirani bataljun brigade je s izviđačko-diverzantskim vodom Sjevernodalmatinskog korpusa zauzeo Kulen Vakuf. Ipak, u prosincu 1994. brigada je po prvi put zabilježila, barem formalno, pad popunjenosti. Pad popunjenosti u 103. lakoj brigadi nastavljen je i tijekom 1995. Tome je zasigurno pridonijelo i višemjesečno sudjelovanje jedinica brigade u borbama oko Bihaća. Pred samu VRO „Oluja“ tridesetak vojnika 103. lake brigade samovoljno je napustilo postrojbu te su se odmetnuli u šumu.
Autor: Dr. sc. GODIĆ Darjan. „Oružane snage pobunjenih Srba na području Like 1990. – 1995.“, Disertacija Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija, Zagreb 2017.
Odabrao: brigadir HV (m) Davor Gregorović, mag. pol.