Srbijanska vojna agresija na području istočno-slavonskog bojišta temeljila se na sinkroniziranom borbenom djelovanju s područja Jugoslavije/Srbije (angažirani: 12. novosadski korpus i 1. gardijska mehanizirana divizija iz Beograda) i Bosne i Hercegovine (5. Banjalučki korpus i 17. Tuzlanski korpus) s pridodavanjima 211. oklopne brigade 21. Niškog korpusa i 252. oklopne brigade 37. Užičkog korpusa, i ostalim granskim (RZ i PZO) i brojnim rodovskim postrojbama, te partizanskim brigadama TO Srbije i Vojvodine uz postrojbe lokalnih pobunjenika.

Osnovni vojni cilj agresije je bio blokirati i od ostalih hrvatskih krajeva izolirati to područje, a zatim odlučujućim udarom u potpunosti ovladati istočnom Slavonijom, čime bi agresor ostvario potrebnu operativnu dubinu za široko razvijanje oklopno-mehaniziranih snaga, odnosno, stvorio povoljne vojno-operativne uvjete za daljnje napredovanje prema zapadu, podravskom i posavskom avenijom prilaza.

U takvim okolnostima obrana Vukovara je ubrzo postala od strateškoga, pa i presudnoga značaja za ukupnu obranu mlade države. Za agresora, međutim, Vukovar je postao svojevrsna mitska točka, nezaobilazna na putu brutalnog obračuna s hrvatskom državom, premda se većina vojnih stručnjaka slaže da za dugotrajno iscrpljivanje manevarski najkvalitetnijih oklopno-mehaniziranih postrojbi srbijanskih snaga na ruševinama Vukovara, dalekosežno gledajući, nije bilo valjanog razloga.

Premda se na području grada Vukovara u kasno ljeto i jesen 1991. godine, s obzirom na angažirane vojne snage Hrvatske vojske i srbijanskoga agresora, nije odigrala najveća vojna operacije Hrvatskoga domovinskog rata, ipak se za Vukovarsku bitku s punim pravom može konstatirati da je središnji, prijelomni i po mnogo čemu presudni vojni događaj, i to ne samo Domovinskog rata nego i cijelog procesa stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države. Ova tromjesečna opsada grada, tijekom koje je JNA bila usredotočena na poražavanje samo jedne hrvatske pješačke brigade, omogućila je Hrvatskoj završavanje mobilizacije započete u listopadu. Kao rezultat navodimo činjenicu da je Hrvatska početkom bitke za Vukovar imala manje od 20 pješačkih brigada, što je povećano na 60 kada je bitka završila, među kojima i 119. brigada HV, koja je u Istri izvršavala zadaće razminiranja zrakoplovne baze Pula te osiguranja vojnih i  civilnih strateških objekata (TE Plomin) prije angažiranja na ličkom bojištu u siječnju 1992. godine.

Dugotrajna obrana Vukovara s vojnog gledišta teško je razumljiva i shvatljiva. Zemljopisni položaj, nepovoljan nacionalni sastav stanovništva u njemu i užem području uz izraziti nerazmjer u broju vojnika, vojnoj opremi, naoružanju i materijalno-tehničkim sredstvima, između Hrvatske vojske u nastajanju i Jugoslavenske narodne armije, srpske teritorijalne obrane i srpskih dobrovoljaca, kao i činjenica da se unatoč neravnopravnom odnosu vojnih snaga obrana Vukovara uspješno održavala tri mjeseca, nesumnjivo idu u prilog konstataciji kako se radi o specifičnom, dotad nezabilježenom, ratnom fenomenu koji sadrži brojne i složene aspekte.

Na Vukovar je napadalo, u različitim fazama agresije, oko 60 tisuća vojnika (regularnih i paravojnih) iz ojačanog Tuzlanskog i Novosadskog korpusa,1. gardijske divizije JNA (formacijski u jačini korpusa), kao i iz brojnih srpskih dobrovoljačkih postrojbi, koje su bile podijeljene u Operativnu grupu “Sjever” sa zadaćom napada na sjeverni dio obrane Vukovara, Borovo Naselje, te djelovanje prema Osijeku (dijelovi 12., 36., 51. i 453. mehanizirane brigade, 211. oklopna brigada i 80. motorizirana brigada. Borbenu potporu su davale: 16. mješovita artiljerijska brigada, 16. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada, 12. laki artiljerijski puk protuzračne obrane i 497. inženjerijski puk.) i Operativnu grupu “Jug” sa zadaćom zauzimanja Vukovara (njena osnova je bila Gardijska motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu s ojačanjima: 20. partizanskom brigadom iz Leskovca i snagama Teritorijalne obrane iz Srbije i Vojvodine, kao i lokalnim pobunjenicima), dok se u redovima Hrvatske vojske i policije, na prvim crtama gradskoga bojišta, borilo tek nešto više od 2 tisuće ljudi.

Međutim, nedostatak u naoružanju i vojnoj opremi, vukovarski su branitelji obimno nadoknadili hrabrošću, borbenom vještinom, aktivnom obranom, moralom i vjerom u konačnu pobjedu.U vukovarskoj bitki, broj uništenog oružja i vojnika bitno je materijalno, politički i psihološki oslabio vojni potencijal srpske osvajačke vojske. Tromjesečno razaranje ogromnih vojnih snaga neprijatelja, na uskom prostoru Vukovara, pružilo je dragocjeno vrijeme i prostor organiziranju i učvršćivanju Hrvatske vojske u ostalim dijelovima Hrvatske.

Stoga, iako su jugoslavenske snage privremeno vojno okupirale vukovarsko područje, ishod bitke za Vukovar, gledajući cjelovito, otvorio je vrata konačnoj pobjedi Hrvatske, nakon četiri godine i uspješnih završnih vojnih operacija na hrvatskom ratištu (Zima 94’, Bljesak i Oluja 1995. godine), te združenih vojnih operacija na velikom ratištu (RH i BiH) 1995. godine (Ljeto 95’, Maestral i Južni potez).

Stjepan Sučić, Dražen Živić: "Značenje vukovarske bitke u stvaranju i obrani hrvatske države", Izvorni znanstveni članak, Institu društvenih znanosti Ivo Pilar, zbornici

Davor  Marijan: "Bitka za Vukovar", UDK 355.45 (497.5 Vukovar) “1991” Izvorni znanstveni članak, Hrvatski institut za povijest, Zagreb